Sezona 14 Srbija U21
Start takmičenja sa 34.mesta na svetu-završetak na 21.mestu
Skor pobeda i poraza 8-4
Prve 4 tekme u kvalifikacionoj grupi smo lako prošli više se baveći savetima pojedinim vlasnicima reprezentativaca kako da održavaju formu svojim igračima. Zbog toga su neki, poput najkompletnijeg centra Jovanovića, obukli državni dres tek u trećem kolu. Sve 4 pobede karakteriše velika razlika(Vels +46, Albanija +58, Makedonija +35, BIH +40)koju smo ostvarili pravilnom procenom koja petorka može da napravi +20 pre poslednje četvrtine, a zatim da, po mogućstvu, još jača petorka potuče protivnika do nogu. Plan je uspeo, što pokazuje svaka 4.četvrtina.
Prvi jak rival i direktni konkurent za plasman u top 12 nailazi u vidu Letonije. Pred tekmu imamo problema sa formom bekova, ali i sa prvim centrom Savićem, a pošto smo previše očigledni sa unutrašnjim napadom, donosim odluku da igramo osnovni napad, ali sa dvojicom plejeva koji su u max formi i koji će kljukati centre loptama. Očekujem da nas protivnik napadne spolja, ali u poslednjem trenutku menjam zonu 3-2 u odbranu čoveka. Na samoj tekmi saznajem koliko je to bio dobar potez, jer smo već tada pokazali najveću boljku ove generacije- skok. U većini tekmi smo dozvolili mnogo ofanzivnih skokova, pa smo i pri postavljanju taktika kasnije time bili limitirani. Zato sam insistirao na treningu spoljašnje odbrane kod naših startera kako bismo time neutralisali bekove ne pogoršavajući ionako slab skok nekom od odbrana spolja.
Odlična igra u reketu protiv Letonije proizvela je odluku da Španiju napadnemo unutra i sve bi bilo dobro da se nije povredio Nađ već u 4.min. Njegova zamena Krasić je pružio prvu u nizu očajnih partija. Sledi odlučujuća tekma sa Hrvatima, koji nas krančuju, ali moraju i da gađaju odbranu da bi imali neku šansu. To koristim da stavim balansiran napad push, koji je ovoj generaciji najbolje ležao čitave sezone, sem u duelu sa Francuskom. Dobijamo sa 17 poena razlike uz fantastičnu igru i ulazimo prvi put među najboljih 12 u Evropi. Hendikep u sve tri tekme je bio izostanak prvog centra Savića koga je njegov vlasnik iz samo njemu znanih razloga ganjao kao roba da skapava preko 100 minuta nedeljno na terenu.
Prvu tekmu protiv Estonije lako preskačemo, jer se protivnik istrošio da bi došao u top 12, a zatim sledi duel sa Italijom koji ponovo prodaje Krasić u maximalnoj formi i taktici koja mu odgovara. Nađ ponovo ispada iz igre veoma rano, ovaj put zbog penala, i u neizvesnoj završnici gubimo tekmu. Sledi Litvanija od koje pijemo drugi kranč u sezoni, ali opet taktikom push ne osećamo njegove posledice. Do ove tekme sam našao zajednički jezik sa vlasnikom Savića, pa je bio u max formi, ali smo ostali bez Jovanovića, koji se povredio, a njegovo odsustvo se protiv multiskil francuskih igrača veoma osetilo. Od Francuza očekujem napad spolja, to se i dešava, ali igram M2M zbog već pomenutog slabog skoka i njihovog slabijeg napada u odnosu na odbranu(dobar izbor, jer postižu samo 5 trojki). U napadu sam hteo unutra da odigram, ali su me slabiji bekovi u odnosu na naše povukli da odigram oprobani i dobro funkcionišući push. Nažalost, baš u toj tekmi su svi naši bekovi zakazali, kao i krilo Novaković koji je u max formi i skilovima koje ima morao bolje. Protiv Češke ponovo startuje Novaković, ovaj put sa drugom taktikom i mnogo boljim učinkom, ali opet skokovi presuđuju, kao i očajan šut ostalih, sem Krasića koji beleži prvi put igre na svom nivou i 100% šut.
Rezime sezone
Skok je predstavljao glavnu prepreku da ova generacija uradi nešto više, jer smo zbog njega bili limitirani u odbrambenoj taktici. Povrede i lične ključnih igrača u odlučujućim tekmama nam nisu dale prostora da skupljamo entuzijazam i budemo kompetitivniji u završnim tekmama top 12. Uz nedostatak sekundarnih skilova, koji su na ovom nivou imperativ, izvučen je maximum iz svakog igrača, a kad to ispravimo, treba očekivati i veće uspehe.